četvrtak, 8. ožujka 2012.

Suđenje monstrumu s Grbavice

U nastavku suđenja za zločine počinjene u sarajevskim naseljima Grbavica, Kovačići i Vraca, bračni par Delalić govorio je kako ih je maltretirao optuženi Veselin Vlahović zvani Batko, te im oduzeo sav novac i zlato. Svjedok Dževdet Delalić, koji je živio na Grbavici sa ženom i sinom koji je imao sedam godina, ispričao je kakoasu mu u julu 1992. godine Saša Vukašinović i još trojica srpskih vojnika pomogli da napusti to naselje.


“Vukašinović je kazao da će po nas neko doći, ali nismo znali da će to biti Batko”, rekao je svjedok, dodavši kako ih je optuženi sa bijelim golfom, umjesto na mjesto gdje su trebali preći na drugu stranu, odveo u jedan napušteni restoran. Najprije je, kako je kazao, izveo njega, dok su njegova supruga i sin ostali u autu.

“Kad smo ušli u restoran, opsovao mi je balijsku majku i počeo me udarati i tražiti pare. Svaki put kada bi me udario, iz džepa bih vadio malo po malo para do
k mu nisam sve dao”, rekao je svjedok.

Nakon toga, kako je ispričao Delalić, optuženi ga je uveo u toalet, a onda je doveo njegovu ženu i sina u prostoriju, gdje je njega prethodno tukao.

“Batko je i supruzi uzeo sve para što je imala i zlato iz torbe”, kazao je svjedok, istaknuvši da im je optuženi oduzeo oko 6.000 tadašnjih maraka.

Tužilaštvo BiH tereti Vlahovića da je 1992. godine na području sarajevskih naselja Grbavica, Vraca i Kovačići ubio i sudjelovao u ubistvu više osoba, kao i da je učestvovao u zlostavljanju civila Bošnjaka i Hrvata, kojima je oduzimao novac i druge vrijednosti.

Protiv Vlahovića je podignuta i druga optužnica, kojom se tereti za ubistva i nestanke 14 osoba, kao i silovanje i zlostavljanje civila. Optuženi se nalazi u pritvoru.

Svjedokinja Jasmina Delalić je kazala kako ju je Batko ošamario nakon što ju je uveo u restoran i rekao da skine prstenje, opsovavši joj “balijsku majku”.

“U jednom momentu Batko je uzeo moje dijete i zaprijetio da će ga zaklati ako mu ne dam sve para što imam, i to sam uradila”, rekla je svjedokinja, pojasnivši da je optuženi nakon toga nju i sina odveo u toalet, a njenog muža ponovo izveo, traživši još novaca.

“Vrisnula sam kad sam vidjela da ga tuče, a Batko mi je kazao: ‘Ne vrišti, ubiću te!’”, prisjetila se svjedokinja.

Ona je ustvrdila da se zatim izvana čuo zvuk vozila, te da ih je Batko požurio da uđu u auto kojim su došli i nakon toga ih odveo do mosta gdje su prešli na drugu stranu koja je bila pod kontrolom Armije BiH (ABiH), prenosi BIRN - Justice Report. 

Nastavak suđenja zakazan je za 14. mart 2012. godine.

Izvor vijesti:Fena

utorak, 6. ožujka 2012.

Suđenje Karadžiću-Manning

Tokom istrage od 1996. do 200. godine, po riječima Manninga u grobnicama u okolini Zvornika pronađeno je po više od 400 poveza za ruke i oči. Takođe, istražitelji su pronašli vjerske predmete - poput brojanica i malih Kur'ana - koji su ukazivali da su žrtve bile islamske i nijedne druge vjeroispovjesti.

Svjedok je naglasio i da su u nekim od grobnica pronađeni dokazi koji su žrtve povezivali s određenim mjestima egzekucija. Kao primjer, naveo je da su u primarnim grobnicama Glogova I i II pronađeni dijelovi vrata iz zgrade skladišta u selu Kravica, udaljene osam kilometara.

U tom skladištu, prema optužnici protiv Karadžića, srpske snage ubile su 13. jula 1995. više od 1.000 bošnjačkih muškaraca iz Srebenice.

Tadašnji predsjednik Republike Srpske i vrhovni komandant njenih oružanih snaga, Karadžić optužen je za genocid nad više od 7.000 srebreničkih Bošnjaka u danima nakon što je Vojska Republike Srpske (VRS) zauzela tu enklavu, 11. jula 1995.godine. Optuženom se na teret stavlja i progon Bošnjaka i Hrvata širom BiH, teror nad civilima u Sarajevu dugotrajnim artiljerijskim i snajperskim napadima, te uzimanje pripadnika UNPROFOR-a za taoce.

Manning je objasnio da su vrata i dijelovi zida skladišta Kravice u grobnice dospjeli zajedno sa tijelima koja su na mjestu zločina kupile i utovarale teške mašine. Isti fragmenti, kako kaže Manning zatim su pronađeni i u sekundarnim grobnicama u Zelenom Jadru, gde je VRS u jesen 1995. godine premjestila tijela prvobitno pokopana u Glogovi, u okviru tajne operacije smišljene za prikrivanje zločina. Tu operaciju, svjedok je ilustrovao satelitskim snimcima, dobijenim od američkih vlasti, na kojima su vidljivi radovi na otkopavanju i zakopavanju primarnim i sekundarnih grobnica, krajem septembra i početkom oktobra 1995.godine.

U unakrsnom ispitivanju, Karadžić, izložio je tezu da je područje grobnica bilo “ratište skoro 45 mjeseci, gdje su ubijene protivnike kroz asanaciju sahranjivali u masovne grobnice”.

- Mi nismo pronašli nikakave dokaze da su u masovnim grobnicama bila tijela iz prethodnog ratnog perioda, već žrtve egzekucije, čije su oči i ruke u mnogim slučajevima bile vezane, odgovorio je Manning.

- Doći ćemo i na to, kazao je Karadžić i nastavio: “Vi ste našli i šrapnele u grobnicama. Jeste li vidjeli negdje da se egzekucije vrše šrapnelima?”.

Manning je odgovorio da su u tijelima žrtava iz kravičkog skladišta i iz doma kulture u selu Pilica bili pronađeni šrapneli, ali i opekotine od eksplozija.

Prema optužnici, srpski vojnici su na tim mjestima zločina upotrebljavali i ručne bombe.

Optuženi je, na osnovu činjenice da je u jednoj od grobnica, pronađena saobraćajna dozvola sa srpskim imenom, sugerisao da je među žrtvama bio i Srbin, pitajući svjedoka kako se on tamo našao.

Manning je, međutim, odgovorio da to što je u grobnici pronađen dokument na to ime ne znači da je i ta osoba bila među žrtvama.

Karadžić je tvrdio da u prilog njegovoj tezi da u grobnicama nisu bile žrtve iz Srebenice govori i to što su kraj njih pronađene čekovne, bankovne knjižice i pasoši, te parčići holandskih novina.

- Da li se moglo plaćati u Srebrenici s računa tokom tri i po godine rata...Pronađeni su i pasoši, a ratni zarobljenici nisu mogli imati pasoše, kazao je optuženi.

Manning je ponovio da pronađeni dokazi pokazuju da su žrtve zarobljene i streljane dok su bile u posjedu tih dokumenata. Kazao je i da su parčići holandskih novina, potekli iz baze holandskog bataljona UNPROFOR-a u Potočarima, žrtve upotrebljavale kao papir za cigarete.

Karadžić je, kao i tokom ispitivanja drugih svjedoka, sugerisao da su parčići tkanine pronađeni u grobnicama zapravo bili povezi koje su nosili islamski borci, ali je svjedok to odbacio, ponavljajući da su u grobnicama, ali i na nekim tijelima bili pronađeni povezi za oči i za ruke.

Unakrsno ispitivanje istražitelja Manninga, optuženi će nastaviti u srijedu, 7. marta, javio je BIRN-Justice Report.

Izvor Fena

srijeda, 29. veljače 2012.

Milovanović optužio Karadžića: Naredili ste da život u Srebrenici i Žepi "učinimo nepodnošljivim"

U nastavku svjedočenja na suđenju Radovanu Karadžiću, Manojlo Milovanović izjavio je da je optuženi, kao vrhovni komandant, bio “najodgovorniji” za direktivu kojom je 1995. godine naložio Vojsci Republike Srpske (VRS) da stvori “nepodnošljivu situaciju bez nade za opstanak” stanovništvu Srebrenice i Žepe.

“Za ispravnost dokumenta odgovara autor, a glavni i najodgovorniji je potpisnik”, kazao je Milovanović, bivši načelnik Glavnog štaba VRS-a i zamjenik komandanta Ratka Mladića.

Karadžića Tužilaštvo u Haagu tereti za genocid u Srebrenici i još sedam bosanskih opština, progon Bošnjaka i Hrvata širom BiH, teror nad civilima u Sarajevu dugotrajnim granatiranjem i snajperisanjem i uzimanje vojnika međunarodnih snaga za taoce između 1992. i 1995. godine. Ratko Mladić čeka početak suđenja pred Haškim sudom.

Kako je pojašnjeno na ročištu, Direktivom 7, koju je potpisao u martu 1995., Karadžić je naredio VRS-u da život bošnjačkom stanovništvu Srebrenice i Žepe “učini nepodnošljivim kroz vojnu akciju i uskraćivanje humanitarne pomoći”.

Prema optužnici, VRS je, prije nego što je 11. jula 1995. zauzela Srebrenicu, civile u enklavama izlagala artiljerijskoj vatri i patnjama koje je izazvala namjernim ograničavanjem humanitarnih isporuka.

Objašnjavajući kako je Direktiva 7 nastala, Milovanović je izjavio da je dokument, po Karadžićevim smjernicama, sačinio glavni operativac Glavnog štaba VRS-a Radivoje Miletić. Miletića je Haški tribunal 2010. nepravosnažno osudio na 19 godina zatvora zbog zločina u Srebrenici.

Prema Milovanovićevom iskazu, Karadžićeva direktiva, koju u to doba nije vidio, bila je “neuobičajeno detaljna” za vrhovnog komandanta.

Milovanović je posvjedočio da je rečenicu o stvaranju nepodnošljive situacije za civile, Mladić “izbacio” iz svog borbenog naređenja sačinjenog na osnovu Karadžićeve direktive. Protumačio je da toj rečenici nije bilo mjesto u direktivi zato što VRS “nije bila usmjerena protiv civila”.

Kako je rekao, Milovanović je na jednoj od sjednica Vrhovne komande iz marta 1995. stekao utisak da je Karadžić “znao da se u privatnim aranžmanima muslimani i Hrvati prebacuju preko državne granice”, da “ne bi bila umiješana država”. U zapisniku sa sjednice, koje je Haško tužilaštvo predočilo, Karadžić je kazao da bi “bilo dobro da muslimana bude što manje u BiH.”

Na početku unakrsnog ispitivanja, Karadžić je pitao svjedoka kako je shvatio njegove riječi na toj sjednici.

“Shvatio sam da kažete da je dobro da privatne ekipe iseljavaju muslimane, da ne bi bila umiješana država”, odgovorio je Milovanović.

Nasuprot Milovanovićevoj ocjeni da su to radili “privatni izvoznici žive sile”, Karadžić je tvrdio da “te privatne agencije nisu mogle natjerati muslimane da idu” i da su im Bošnjaci “plaćali za vize i slično”.

“Ne slažem se. Piše da je to rađeno za 6.000 maraka. Kome su išle te pare?”, uzvratio je Milovanović.

Unakrsno ispitivanje Milovanovića, Karadžić će nastaviti u četvrtak, 1. marta.

 Autor

srijeda, 22. veljače 2012.

Potukli smo Turke u Podrinju

Tužioci Haškog tribunala prikazali su na suđenju ratnom zločincu Radovanu Karadžiću video-zapis, načinjen u ljeto 1994. godine, na kojem Ratko Mladić kaže da je VRS “potukla” Bošnjake u Podrinju i da bi oni “nestali” sa tog područja da ih u Srebrenici ne štiti UNPROFOR, prenosi BIRN. “Potukli smo Turke u Podrinju... Da ih u Srebrenici ne čuvaju Englezi, Ukrajinci i sada Holanđani, nestali bi odavno iz ovog područja”, kaže Mladić na snimku, dok se automobilom u okolini Han-Pijeska vozi sa Kanađaninom srpskog porijekla Milanom Lešićem, koji je u Republiku Srpsku (RS) donio novčanu i materijalnu pomoć. Lešić, koji je svjedočio na ovom suđenju kao svjedok optužbe, redovno je snimao Mladića, Karadžića i druge zvaničnike RS-a tokom desetak susreta sa njima između 1992. i 1995. godine, u Beogradu, na Palama i u komandi VRS-a u Han-Pijesku. U sudnici je prikazan i snimak Mladića, koji je Lešić načinio 16. jula 1995. na beogradskoj Vojnomedicinskoj akademiji (VMA), kojoj su Srbi iz Kanade poklonili “skener”. Optužnicama se Karadžić i Mladić terete za genocid nad više od 7.000 Bošnjaka iz Srebrenice počinjen u danima nakon što je VRS 11. jula 1995. zauzela enklavu. U to vrijeme je sniman i Lešićev film, a u okolini Zvornika trajalo je masovno strijeljanje bošnjačkih muškaraca. Karadžić, bivši predsjednik RS-a i vrhovni komandant VRS-a, optužen je i za progon Bošnjaka i Hrvata širom BiH, teror nad civilima u Sarajevu dugotrajnim granatiranjem i snajperisanjem, te uzimanje pripadnika međunarodnih mirovnih snaga za taoce, u periodu od 1992. do 1995. godine. Mladić se na snimku vidi kako telefonom izdaje naređenja potčinjenim oficirima. “Kako je gore kod Vinka? Ništa, radite punom parom, maksimalno obezbjeđenje”, kaže Mladić sagovorniku, pominjući najvjerovatnije Vinka Pandurevića, tadašnjeg komandanta Zvorničke brigade VRS-a. Tribunal je Pandurevića osudio 2010. na 13 godina zatvora zbog pomaganja i podržavanja ubistava i progona srebreničkih Bošnjaka. Mladić na snimku izdaje uputstvo i da se “ide na Žepu”, kao da se “udara po NATO-u”. “Ne čekaj naređenje, čim uđu u vazdušni prostor, rušite, ne zanima nas da l' su Turci ili ko je...”, kaže Mladić potčinjenom. Tužioci su prikazali i film koji je sutradan, 17. jula 1995., Lešić snimio u komandi VRS-a u Crnoj Rijeci kod Han-Pijeska. Zahvaljujući se Srbima iz Kanade na pomoći, Mladić im kaže: “Dolazite u teškom trenutku kada naša vojska vodi žestoke borbe oko Žepe. Nadam se da će prostor Žepe biti riješen na isti način kao i Srebrenica... Čestitam vam oslobađanje Srebrenice, koje je važno za srpski narod još iz doba Bune na dahije, kada su srebrenički Turci pobili Srbe u Mačvi.” U dokaze su uvedene i fotografije koje je Lešić snimio 18. jula 1995. godine ispred Glavnog štaba VRS-a u Crnoj Rijeci. Na jednoj od fotografija, zajedno sa Mladićem, vidi se i tadašnji načelnik Generalštaba Vojske Jugoslavije (VJ) Momčilo Perišić. Tribunal je Perišića 2011. nepravosnažno osudio na 27 godina zatvora zbog pomaganja i podržavanja zločina u Srebrenici i Sarajevu počinjenih od 1993 do 1995. godine. Na kraju ispitivanja, tužioci su Lešića željeli da ispitaju i o njegovim susretima sa Mladićem i Karadžićem 2001. godine, kada su oni već bili u bjekstvu. Ti susreti su, takođe, ovjekovječeni na fotografijama. Pretresno vijeće to nije dozvolilo, usvajajući prigovor Karadžićevog pravnog savjetnika Petera Robinsona da ta tema nije relevantna za tekući proces. Dok ga je Karadžić, koji se brani sam, unakrsno ispitivao, Lešić je izjavio da se “ne sjeća” da je tokom susreta sa Mladićem, sredinom jula 1995. godine, bilo razgovora o “nekim ubijanjima”. Na pitanje da li je “kod bilo kog u vođstvu bosanskih Srba prepoznao šovinističku notu prema muslimanima i Hrvatima”, svjedok je odgovorio negativno, rekavši da su mu domaćini prenijeli da “neki muslimani i Hrvati prelaze na našu stranu”. Osvrnuvši se na snimak na kojem Mladić kaže da “smo potukli Turke u Podrinju”, Karadžić je tvrdio da se komandant VRS-a “hvalisao i pretjerivao”. Poslije iskaza Lešića, suđenje Karadžiću nastavljeno je svjedočenjem bivšeg generala VRS-a Ljubomira Obradovića o strukturi Glavnog štaba te vojske. izvor Onasa

subota, 18. veljače 2012.

Suđenje Željku Ivanoviću

Na statusnoj konferenciji održanoj na suđenju Željku Ivanoviću, optuženom za genocid u Srebrenici, Tužilaštvo BiH je objasnilo da su Sjedinjene Američke Države (SAD) dozvolile svjedočenje vojnog vještaka Richarda Butlera, koje se može održati poslije 19. marta.

 [24 sata info] 
Dubravko Čampara, tužilac državnog tužilaštva, kazao je da zbog ranije preuzetih obaveza Richard Butler ne može svjedočiti videolinkom prije 19. marta, ali da je nakon tog datuma “iznimno voljan i raspoložen” odgovoriti na pitanja Tužilaštva i odbrane u vezi s njegovim izvještajem i nalazima o vještačenju na okolnosti genocida u Srebrenici.

Odbrana Željka Ivanovića naglasila je da je i dalje zainteresirana za Butlerovo svjedočenje, te da nema ništa protiv da se sačeka i kraj marta.

“Butler je svjedočio u više predmeta na Sudu BiH u vezi s dešavanjima u Srebrenici u julu 1995. godine. Tokom svakog svjedočenja postojala su neka odstupanja od njegovog izvještaja, tako da odbrana ima interesa da vještaka sačeka i ispita”, objasnio je Petko Pavlović, branilac optuženog Ivanovića.

Butler, američki vojni vještak, radio je za Tužilaštvo u Haškom tribunalu.

On bi na suđenju Željku Ivanoviću Arkanu, nekadašnjem pripadniku Drugog odreda Specijalne policije Šekovići pri Ministarstvu unutrašnjih poslova Republike Srpske (MUPRS), trebao biti posljednji svjedok.

Ivanović je optužen da je u julu 1995. učestvovao u sprovođenju kolone Srebreničana od mjesta Sandići do skladišta Zemljoradničke zadruge Kravica (općina Bratunac), znajući da će biti pogubljeni.

Nakon njihovog zatvaranja, prema optužnici, Ivanović je zajedno s ostalim pripadnicima Drugog odreda, “stao u polukrug” iz kojeg je otvorena vatra na zarobljenike u skladištu.

Ivanović se u pritvoru nalazi od marta 2009., a suđenje mu je počelo u augustu te godine.

Nastavak suđenja zakazan je za 27. februara.

Izvor vijesti: Fena

četvrtak, 9. veljače 2012.

Suđenje KAradžiću-Srbislav Davidović

Na suđenju ratnom zločincu Radovanu Karadžiću u Haagu, bivši predsjednik gradske vlade u Bratuncu Srbislav Davidović ustvrdio je da je za masovno ubistvo Bošnjaka u selu Kravica počinjeno 13. jula 1995. saznao sutradan i da su mu istog dana dvojica srpskih oficira zatražila utovarivače. Davidović je objasnio da su ga ujutro 14. jula 1995. godine dvojica direktora Zadruge u Kravici obavijestila da su “imali neprijatnosti od srpskih vojnika koji su to radili”. - Oni su mi rekli da je nekoliko stotina ljudi bilo ubijeno i da su leševi još tamo, kazao je svjedok, dodavši da su on i sagovornici bili “šokirani”. Istog dana, Davidovića je, kako je rekao, potpukovnik Ljubiša Beara odveo kod dvojice drugih oficira, koji su mu zatražili da obezbijedi mašine za utovaranje i kopanje. Svjedok je kazao da je pretpostavio da će te mašine biti upotrijebljene za uklanjanje tijela iz kravičke zadruge. Beara je u to vrijeme bio bezbjednosni oficir Glavnog štaba Vojske Republike Srpske (VRS), a Tribunal ga je 2010. godine nepravosnažno osudio na doživotni zatvor zbog genocida u Srebrenici. Prema optužnici protiv Karadžića, u vezi sa genocidom nad 7.000 srebreničkih Bošnjaka u danima nakon što je VRS zauzela Srebrenicu 11. jula 1995., u skladištu Zadruge u Kravici srpske snage su ubile oko 1.000 zarobljenika. Davidović je izjavio i da je 12. jula 1995. u Bratuncu vidio autobuse sa zarobljenim muškarcima iz Srebrenice, koji su sutradan ujutro otišli iz grada. Dok je zarobljenicima doturao vodu, kazao je svjedok, jedan mu je policajac rekao da zarobljeni idu na razmjenu u Batković. Po odlasku zarobljenika, u učionicama osnovne škole pronađeno je više beživotnih tijela. Poslije desetak dana, međutim, svjedok je, kako je kazao, čuo za masovna ubistva Bošnjaka na više lokacija između Bratunca i Zvornika. Opisujući sastanak u bratunačkom hotelu “Fontana” kojem je prisustvovao 12. jula 1995. ujutro, Davidović je potvrdio da je komandant VRS-a Ratko Mladić poručio predstavnicima srebreničkih Bošnjaka da “mogu opstati ili nestati”, te da su oni sami odlučili da napuste Srebrenicu. Mladić čeka početak suđenja pred Haškim tribunalom zbog genocida, zločina protiv čovječnosti, kršenja zakona i običaja ratovanja počinjenih u BiH. Tokom unakrsnog ispitivanja, Karadžić je pitao svjedoka da li je povjerovao “u glasine” o masovnom ubijanju srebreničkih Bošnjaka. - Nažalost, jesam, zato što sam to čuo od ljudi iz VRS-a, a oni ne bi proturali glasine, nego se to desilo. Pominjali su Kozluk, Čelopek i Pilicu, odgovorio je Davidović. Upitan da li je “ikada primijetio namjeru srpskih zvaničnika da se muslimani protjeraju ili iskorijene”, svjedok je odgovorio odrično. Kazao je i da je poslije sastanka Mladića s Bošnjacima vjerovao da će evakuacija proteći u redu, ali da je “priča bila druga”. Karadžić je sugerisao da masakr u Kravici nije bio “planiran”, već da je bio izazvan time što je jedan zarobljenik oteo pušku srpskom policajcu i ubio ga. Potvrđujući da je čuo tu priču, svjedok je rekao da mu nikada neće biti jasno zašto je do toga došlo. Na sugestiju optuženog, Davidović je kazao da je general Mladić na sastanku 12. jula Bošnjacima “ponudio da ostanu, uz sve garancije ako predaju oružje i ako oni koji su okrvavili ruke budu procesuirani”. - Muslimani su bili isključivi da žele da odu, rekao je svjedok. Ispričao je da je zatim, po Mladićevom nalogu, hiljadama Bošnjaka u Potočarima odnio izvjesnu, ali nedovoljnu, količinu vode i hrane. Na pitanje Karadžića da li je u Potočarima “postojala opasnost od lične osvete” Bošnjacima, Davidović je odgovorio odrično, objasnivši da su mu srpski vojnici bili nepoznati, odnosno da nisu bili iz Bratunca. Poslije Davidovića, svjedočenje je započeo Milenko Katanić, koji će davanje iskaza nastaviti u petak, 10. februara, javio je BIRN Justice Report. Izvor:fena

Uskoro obdukcija žrtava iz jezera Perućac: Među 200-tinjak žrtava i 10 djece

Sredinom ovog mjeseca počinje obdukcija nekompletnih posmrtnih ostataka žrtava koje su u ljeto 2010. godine pronađene tokom asanacije jezera Perućac. Do sada utvrđen je preliminarni identitet 162 osobe, a na temelju izoliranih jedinstvenih DNK profila osnovano se može pretpostaviti da je broj pronađenih žrtava veći od 200, saopćeno je iz Instituta za nestale osobe BiH. Među pronađenim žrtvama 40 (oko 25 posto) su žene, uključujući tri djevojčice od 9,5 do 17,5 godina. Ukupan procent nestalih osoba ženskog spola na nivou BiH je oko 13 posto, što znači da je broj pronađenih u jezeru Perućac dvostruko veći od procenta na nivou BiH. Aiša Imamagić i Hašida Ohranović, rođene 1906. godine, ujedno su i najstarije pronađene žrtve jezera Perućac. Ukupan broj pronađene djece je 10 (oko šest posto), što je također dvostruko više od procenta nestalih maloljetnih osoba na nivou cijele zemlje. Među pronađenom djecom je i troipogodišnji Haris Podžić, rođen 1988. godine koji je ujedno i najmlađa otkrivena žrtva jezera Perućac. Preliminarnom identifikacijom je utvrđeno da je 36 osoba (oko 22 posto) bilo starije od 60 godina u vrijeme njihovog nestanka, a među njima je 18 žrtava ženskog i 18 žrtava muškog spola. Od 162 osobe, njih 24 (oko 15 posto) su nestali na području Srebrenice i Žepe u julu i augustu 1995. Preostalih 138 žrtava nestali su tokom 1992. (135 osoba) i 1993. godine (tri osobe) na području općina Višegrad, Foča, Rudo, Goražde, Rogatica, Priboj i Prijepolje (Republika Srbija), Kovin (Vojvodina) i Priština (Kosovo). U jezeru Perućac pronađena su i dva regruta bivše JNA koji su u toku 1991. godine upućeni na služenje vojnog roka u Kovin i Prištinu - Almas Ahmetspahić, rođen 17.11.1972. iz Višegrada i Ermin Meštrovac, rođen 15.2.1973. iz Jajca. Dva od 19 putnika voza koji je saobraćao na relaciji Beograd - Bar, koji su oteti na željezničkoj stanici u mjestu Štrpci 27.2.1993. godine pronađeni su u jezeru Perućac. Radi se o državljanima Republike Srbije - Rasimu Ćoriću i Republike Crne Gore - Jusufu Rastoderu. Ranije su takođe u jezeru Perućac pronađeni nekompletni ostaci i trećeg putnika Halila Zupčevića, dok posmrtni ostaci preostalih 16 putnika još nisu pronađeni. Posmrtni ostaci Medredina Hodžića, jednog od 16 otetih putnika 22.10.1992. godine iz autobusa u mjestu Sjeverin, općina Priboj (Republika Srbija) su također pronađeni u Jezeru Perućac. Od 162 preliminarno identificirane žrtve, 160 su bošnjačke i dvije srpske nacionalnosti. Dijelovi posmrtnih ostataka 25 žrtava, od 162 do sada preliminarno identificiranih žrtava, ekshumirani su tokom ranijih asanacija jezera Perućac na lokalitetima sela Kurtalići (2000.), Kameničko točilo (2000.) i Barimo (2005. godine). Žrtve su pronađene na više od 60 mikrolokacija u 30 sela i zaselaka na području općina Višegrad, Rogatica, Srebrenica i Bajina Bašta (Republika Srbija). Laboratorija za DNK analizu u Tuzli još radi na izolaciji DNK profila iz više od 100 uzetih rezervnih koštanih uzoraka, što će sigurno rezultirati kompletiranjem već identificiranih ili utvrđivanjem novih identiteta žrtava. O terminu konačne identifikacije preliminarno identificiranih žrtava porodice će biti obaviještene nakon što se okonča proces obdukcije i DNK analiza, saopćeno je iz Instituta za nestale osobe BiH. Izvor:Fena

utorak, 7. veljače 2012.

Suđenje Karadžiću-Todorović

Bivši pripadnik 10. diverzantskog odreda Vojske Republike Srpske (VRS) Dragan Todorović posvjedočio je na suđenju zločincu Radovanu Karadžiću u Haagu da je vojnike tog odreda, uključujući i Dražena Erdemovića, 15. jula 1995. godine “na zadatak” odveo major Dragomir Pećanac, koga je pratio automobil pukovnika Vujadina Popovića. Todorović je izjavio da je Pećanac – koga je opisao kao “ađutanta” komandanta VRS-a zločinca Ratka Mladića – iz baze odreda kod Vlasenice odveo desetak vojnika. “Vidio sam i vozilo pukovnika Popovića, a da li je i on bio tu – možda jeste, možda nije”, kazao je svjedok, istaknuvši da te vojnike nije vidio ni 15. ni 16. jula 1995. godine i ne zna šta su radili u Srebrenici. Dražen Erdemović je pred Tribunalom priznao i više puta svjedočio da je 16. jula na farmi Branjevo kod Zvornika više sati strijeljao bošnjačke muškarce iz Srebrenice. Tribunal ga je osudio na pet godina zatvora. Prema optužnici kojom se Karadžiću na teret stavlja genocid nad srebreničkim Bošnjacima, na farmi je VRS strijeljala oko 1.200 zarobljenika iz Srebrenice. Pukovnika Popovića, koji je tada bio načelnik za bezbjednost Drinskog korpusa VRS-a, Tribunal je 2010. nepravosnažno osudio na doživotni zatvor, proglasivši ga krivim za genocid u Srebrenici. Pećanca je Tribunal nedavno osudio na tri mjeseca zatvora zbog toga što je izbjegavao obavezujući nalog da svjedoči na suđenju Zdravku Tolimiru, optuženom za genocid u Srebrenici. Pećanac je zatim svjedočio na tom suđenju. Svjedok Todorović izjavio je i da je 10. diverzantski odred bio jedinica Glavnog štaba VRS-a pod kontrolom Mladića i njemu potčinjenih oficira Petra Salapure, Zdravka Tolimira i Manojla Milovanovića. Todorović je opisao kako su pripadnici odreda, predvođeni komandantom Miloradom Pelemišom, 11. jula 1995. godine “bez otpora” ušli u Srebrenicu. General Mladić naredio im je da obezbjeđuju zgradu Skupštine općine i policijsku stanicu dok iz njih ne budu odnijete arhive. Kako je kazao svjedok, Mladić je pripadnicima odreda rekao i da imaju 48 sati da pregledaju grad i uzmu šta hoće. “Diverzanti VRS-a napustili su Srebrenicu 12. jula, a komandir Pelemiš je zatim doživio saobraćajnu nesreću i nije bio prisutan kada je, tri dana kasnije, Pećanac došao da njegove vojnike vodi na zadatak”, izjavio je Todorović. Mladić pred Tribunalom u Haagu čeka početak suđenja za genocid, zločine protiv čovječnosti i kršenje zakona i običaja ratovanja u BiH. Dok ga je unakrsno ispitivao Karadžić, svjedok je precizirao da je tim vojnicima, prije nego što su otišli, dao “mitraljez sa municijom” i metke za automatske puške, kao i hranu, ćebad, vreće za spavanje i drugu opremu za dvodnevni boravak na terenu. Optuženi, koji se brani sam, sugerisao je da je to značilo da će vojnici boraviti na terenu, a ne u naseljenom mjestu, a Todorović je odgovorio da je to standardna oprema za “boravak gdje god bilo”. Na Karadžićevu sugestiju, svjedok je potvrdio da je u grupi koju je odveo Pećanac bio i Slovenac Franc Kos, “koji je grupu preuzeo na sebe”, i da se Erdemović “javio dobrovoljno”. Francu Kosu sudi se pred Sudom u BiH za genocid počinjen u Srebrenici. Optužen je zajedno sa Vlastimirom Golijanom, Stankom Kojićem i Zoranom Goronjom, bivšim pripadnicima 10. diverzantskog odreda. Na pitanje kada je čuo za “nezakonito ubijanje” srebreničkih zarobljenika, Todorović je odgovorio: “Kada je hapšenje Erdemovića otvorilo slučaj Pilice i Branjeva.” On je kazao da “nije tačno da je Erdemoviću neko prislanjao pištolj na čelo da nešto radi”. U nastavku suđenja Karadžiću, iskaz zaštićenog svjedoka KDZ-480 sudije će saslušati na sjednici zatvorenoj za javnost. Karadžić, bivši predsjednik RS-a, optužen je i za progon Bošnjaka i Hrvata širom BiH, teror nad civilima u Sarajevu dugotrajnim granatiranjem i snajperisanjem i uzimanje pripadnika međunarodnih mirovnih snaga za taoce, u periodu od 1992. do 1995.godine.

nedjelja, 5. veljače 2012.

Godišnjica masakra na Markalama

 

Snimak neposredno poslije eksplozije

Na današnji dan prije 18 godina desio se jedan od najvećih pojedinačnih zločina nad civilima u Sarajevu - pala je granata na pijacu Markale u centru i usmrtila 68 osoba a ranila 144.

 [24 sata info] 
Markale su se našle na meti napada i u augustu 1995., kada su ubijena 43 civila.

Granata je ispaljena sa položaja Sarajevsko-romanijskog korpusa Vojske Republike Srpske (VRS).

Stanislav Galić, tadašnji komandant Sarajevsko-romanijskog korpusa, pravomoćno je u Haškom tribunalu osuđen na doživotnu kaznu zatvora.

Jedan od najstrašnijih zločina Sud u Haagu utvrdio je da je 28. augusta 1995. godine na uže jezgro opkoljenog Sarajeva sa položaja VRS-a ispaljeno nekoliko minobacačkih granata.

Jedna od njih pala je ispred sjevernog ulaza u gradsku tržnicu u ulici Mula Mustafe Bašeskije i usmrtila 43, a ranila 84 osobe, prenosi RSE.

Nakon drugog masakra na sarajevskoj gradskoj tržnici uslijedila je prva vojna intervencija združenih snaga NATO-a u historiji tog saveza. NATO avioni bombardirali su položaje i strateške ciljeve VRS-a oko Sarajeva.

Sudovi u Sarajevu i Beogradu do sada se nisu bavili procesuiranjem počinitelja ovog zločina.

utorak, 31. siječnja 2012.

Rašićeva priznala da je lažirala izjave svjedoka na suđenju Lukiću

Bivša članica tima obrane Milana Lukića priznala je danas pred Haškim tribunalom krivicu za nepoštovanje suda počinjeno lažiranjem izjava svjedoka.

 Bivša članica tima obrane Milana Lukića, Jelena Rašić priznala je danas pred Haškim tribunalom krivicu za nepoštovanje suda počinjeno lažiranjem izjava svjedoka u postupku protiv Lukića.

"Izjašnjavam se krivom po svih pet tačaka optužnice i spremna sam da snosim sve posljedice", rekla je Rašić pred vijećem predsjedavajućeg suca Howarda Morissona nakon što se nagodila s tužilaštvom Tribunala.

Rašić je u septembru 2010. bila uhapšena u Srbiji po nalogu Tribunala i izručena u Haag, a u prvom pojavljivanju pred sudom je izjavila da nije kriva.

Zbog teških zločina nad bošnjačkim civilima u Višegradu Tribunal je ranije Milana Lukića osudio na doživotni zatvor, a on je na tu prvostepenu presudu uložio žalbu.

Izvor FENA

ponedjeljak, 30. siječnja 2012.

Suđenje Karadžiću ,Genocid u Srebrenici

Bivši glavni istražitelj Haškog tužilaštva posvjedočio je na suđenju Radovanu Karadžiću kako su "hiljade tijela srebreničkih Bošnjaka, ubijenih na više lokacija u okolini Zvornika, bile smišljeno premještene iz primarnih u dvadesetak sekundarnih masovnih grobnica, u pokušaju da bude spriječeno njihovo otkrivanje", prenosi BIRN.

 [24 sata info] 
Jean-Rene Ruez je izjavio da je 1996. i 1997. godine učestvovao u pronalaženju sedam sekundarnih grobnica u koje su bile pokopane žrtve streljanja u selu Orahovac, 13 grobnica sa tijelima ubijenih na farmi Branjevo i tri grobnice u kojima su pronađeni posmrtni ostaci Bošnjaka strijeljanih u Kozluku. Sve egzekucije, prema njegovim saznanjima, Vojska Republike Srpske (VRS) počinila je između 14. i 17. jula 1995. godine, nakon zauzimanje Srebrenice, prenosi Onasa.

“Te grobnice su bile razbacane da bi se osiguralo da, ukoliko jedna bude pronađena – ne budu pronađene sve”, rekao je Ruez.

Karadžić je optužen za genocid nad više od 7.000 bošnjačkih muškaraca i dečaka iz Srebrenice i progon žena, dece i staraca. Prema optužnici protiv Karadžića, na farmi Branjevo ubijeno je oko 1.200 zarobljenika, u Orahovcu oko 1.000 Bosnjaka. Isti broj žrtava streljan je u Kozluku i kod škole u Ročevićima.

Karadžiću se na teret stavlja i progon Bošnjaka i Hrvata širom BiH, teror nad civilima u Sarajevu dugotrajnim artiljerijskim i snajperskim napadima i uzimanje pripadnika međunarodnih mirovnih snaga za taoce.

Istražitelj Ruez opisao je i kako je, na osnovu izjava preživjelih svjedoka, pronađeno mjesto strijeljanja Bošnjaka zatočenih u školi u Petkovcima kod brane u Karakaju.

„Na površini zemlje na toj lokaciji 1997. godine, pronađene su ljudske kosti i oko 1.000 čahura, koje su iskorištene da bi se uporedile sa onima iz masovnih grobnica”, rekao je Ruez.

Ruiz je ispričao i kako su istražitelji, na osnovu krhotina od staklenih boca i etiketa pronađenih, zajedno sa tijelima, u sekundarnim masovnim grobnicama, otkrili stratište i primarnu grobnicu kod Kozluka, u blizini fabrike sokova Vitinka.

O pogubljenju više od 1.000 Bošnjaka na vojnoj farmi Branjevo, prema riječima Rueza, haški istražitelji prvi put su saznali od Dražena Erdemovića koji im je 1996., nakon što ga je Tribunalu izručila Srbija, ispričao da je učestvovao u streljanju 16. jula 1995.

Na poljima zasejanog kukuruza u Branjevu, Ruez i njegov tim kasnije su pronašli puščane čahure, ostatke jednog tijela, cipele sa ljudskim kostima i druge predmete. Erdemović je pružio i informacije o pogubljenju srebreničkih Bošnjaka u domu kulture u Pilici.

“Rekao nam je da je njemu i drugim pripadnicima 10. diverzantskog odreda VRS-a, nakon što su završili streljanje kod Branjeva, jedan oficir rekao da ima još 500 zarobljenika koje bi trebalo ubiti u Domu kulture u Pilici. Prije toga, svratili su obližnji kafić da popiju piće”, izjavio je Ruez.

Erdemović, nekadašnji pripadnik Desetog diverzantskog odreda VRS-a, osuđen je pred Haškim tribunalom na pet godina zatvora nakon priznanja krivice za ubistva na Branjevu.

Suđenje Karadžiću biće nastavljeno sutra.

Ubica iz Srebrenice: Ja i moji "Indijanci" čuvat ćemo civile

Na suđenju četvorici optuženih za genocid u Srebrenici, svjedokinja odbrane je izjavila da je drugooptuženi Mendeljev Đurić Mane dolazio u Bijeljinu nakon 12. jula 1995. godine, javio je danas BIRN-Justice Report.“Znam da je bilo poslije Petrovdana, jer moj muž tada nije mogao da ode kod tetke na slavu.
Mane je došao u radionicu da opere auto... Razgovarali smo i o Srebrenici. On je rekao: Super, ja i moji ‘Indijanci’ dobili smo zadatak da čuvamo UNPROFOR i civile”, navela je Smilja Popović-Vidović.

Ona je dodala da je Đurić kazao da je došao u Bijeljinu da se obrije i istušira i da planira sutradan ponovo da se vrati u Srebrenicu.

“Rekao je da moraju obezbijediti vozila i da ljude prebace u Federaciju BiH”, ispričala je Popović-Vidović i dodala da se taj susret dogodio drugog, trećeg ili četvrtog dana nakon Petrovdana, koji je 12. jula.

Đuriću se optužnicom stavlja na teret da je, zajedno s Duškom Jevićem, Goranom Markovićem i Neđom Ikonićem, 13. i 14. jula 1995. godine učestvovao u ubistvu oko 1.000 muškaraca bošnjačke nacionalnosti u Kravici, kao i u prisilnom preseljenju stanovništva s područja Srebrenice.

Prema optužnici, Jević je bio komandant Centra za obuku na Jahorini Specijalne brigade policije Republike Srpske (RS), Đurić i Ikonić komandiri četa, a Marković komandir voda.

Svjedokinja Popović-Vidović je objasnila da su se ona i njen suprug družili sa Đurićima, te da su se slučajno upoznali 1992. godine kada je jednom majstoru iz njihove radionice, koji je bošnjačke nacionalnosti, policija oduzela vozilo.

“Moj suprug je otišao u policiju u Janju i vratio se sa stojadinom našeg majstora. Rekao je da je imao sreće da je naletio na nekog dobrog čovu koji mu je pomogao da vrati auto. To je bio Mane”, kazala je Popović-Vidović.

Ona je navela da se s Đurićem ne bi družili da je bio šovinista ili nacionalista.

Suđenje će biti nastavljeno 2. februara.

Fena

Svjedok: Vlahović "ubija muslimane i voli da siluje balijke"

U nastavku suđenja za zločine počinjene na Grbavici, Vracama i Kovačićima, svjedok Tužilaštva tvrdi da mu je optuženi došao na vrata i rekao da “ubija muslimane i voli da siluje balijke”. Dževad Hamzić, svjedok Tužilaštva BiH, koji je živio sam u stanu na Grbavici, krajem juna 1992. godine susreo se   s optuženim Vlahovićem, koji je došao na njegova vrata u “mantilu bivše Jugoslovenske narodne armije (JNA)” sa automatskom puškom.

“Kazao je da se zove Batko i da ubija muslimane i voli da siluje balijke”, tvrdi svjedok i dodaje da je optuženi bio iznenađen otkud 30-godišnji mladić u stanu, te ga je pitao šta je razlog tome.

Dok ga je Vlahović ispitivao, kako je kazao Hamzić, sve vrijeme se igrao okidačem na pušci koja je bila uperena u njega, te je nekoliko puta “škljocnula”.

Najvjerovatnije, kako je rekao svjedok, puška nije opalila jer je bila zablokirana.

Hamzić navodi da ga je Vlahović maltretirao, tako što ga je udario pesnicom i stavio mu pušku između nogu, te rekao: “Neću te ubiti, ali ćeš me zapamtiti za cijeli život”.


Vlahović mu je, kako je opisao svjedok, uzeo zlatni lančić s vrata, te kazao da pođe s njim kod nekih prijatelja da se i oni “zabave”.

Međutim, poslije izlaska u haustor, optuženi je, kako je kazao svjedok, prošao pored njega i rekao da će doći drugi put, ali se više nije pojavio.

Tužilaštvo BiH tereti Vlahovića da je 1992. godine na području Grbavice, Vraca i Kovačića ubio i sudjelovao u ubistvu više osoba, kao i da je učestvovao u zlostavljanju civila Bošnjaka i Hrvata, kojima je oduzimao novac i druge vrijednosti.

Protiv Vlahovića je podignuta i druga optužnica, kojom se tereti za ubistva i nestanke 14 osoba, kao i silovanje i zlostavljanje civila. S43, drugi svjedok Tužilaštva, tokom 1992. živio je na Grbavici sa ocem.

U junu te godine na njegova vrata je došao optuženi Vlahović sa još jednim čovjekom i, kako je rekao svjedok, obojica su bila naoružana.

“Po ulasku u stan, Batko me počeo tući. Dobio sam udarce u glavu i kada sam pao, počeli su udarci nogama”, kazao je svjedok, dodavši da je u međuvremenu došao i otac u stan, te su i njega tukli, a nakon toga uzeli novac i zlato, pa otišli.

Svjedok tvrdi da su se vratili dan ili dva poslije, te ga automobilom odvezli u zgradu “Digitron Buje”, gdje su ga drugi ljudi udarali.

Tokom svjedočenja, S43 je rekao da je iz njegove zgrade isti dan odveden i jedan komšija, kojeg je sreo u “Digitronu”, odakle mu se gubi svaki trag.

Behaija Krnjić je ukazao na promjene u odnosu na iskaz dat Tužilaštvu BiH u kojem je svjedok naveo da je zajedno sa njim automobilom odvezen i komšija, što na ovom suđenju nije spomenuo.

Svjedok je pojasnio da je komšiju zatekao u “Digitronu”, te da je moguće da su i njega doveli taj isti dan, prenosi BIRN -
Justice Report.

Naredno suđenje je 1. februara 2012. godine.

Izvor Fena

nedjelja, 29. siječnja 2012.

Obavještajac Simeun Čuturić o užasima u Brčkom: Bošnjake i Hrvate ubijaju nestručno

Čuturić navodi da su tijela ubijenih ljudi posipana građevinskim materijalom srušenih džamija.

 Strogo povjerljivi izvještaj koji je 29. septembra 1992. godine Istočnobosanskom korpusu Vojske Republike Srpske (VRS) poslao prof. dr. Simeun Čuturić, ratni načelnik vojnoobavještajnog organa tog korpusa i današnji profesor menadžmenta u osiguranju  Fakulteta za ekonomiju i političke nauke iz Beograda, svjedoči o namjeri uništenja Bošnjaka i Hrvata tokom maja i juna 1992. godine, kao i pokušaju prikrivanja užasnih zločina. 

Javne likvidacije

Čuturić tako navodi da je, osim Ljubiše Savića Mauzera i Željka Ražnatovića Arkana, u pohodu na Brčko učestvovalo i 550 boraca iz Bijeljine koje je rukovodstvo te općine poslalo u napade. 

- Ubistva su se događala ne samo u Luci (kod Brčkog, op. a.) nego i u Srpskoj varoši gdje je muslimanski i hrvatski živalj izvođen i likvidiran pred kućama i u prisustvu svjedoka. Takve likvidacije su vršene nestručno, javno i bile su dostupne svima. Leševi su ostavljani da stoje po nekoliko dana dok ih komunalna služba ne bi pokupila i odvezla u jame, a preko njih je posut građevinski materijal od srušenih džamija - navodi se u dokumentu koji je potpisao Čuturić.
Likvidacija u Brčkom
Faksimil izvještaja


Čuturić: Profesor u Srbiji
Nažalost, ovaj izvještaj kapetan 1. klase Čuturić nije napisao zbog grižnje savjesti ili saosjećanja sa žrtvama, nego ga je svojim pretpostavljenima poslao kao naputak kako zločine ubuduće skrivati!

Naime, zbog, kako Čuturić konstatira u izvještaju, sve većeg pritiska svjetske javnosti nakon dešavanja u logoru smrti Luka, potrebno je hitno prikriti sve tragove nedjela. Kao glavnog krivca za širenje istine o Brčkom Čuturić spominje "izvjesnog Sudu". Riječ je, zapravo, o poznatom brčanskom sportisti Suadu Husrefoviću, koji je uspio pobjeći iz logora preplivavši Savu. On je o strahotama u Luci govorio novinarima BBC-ja, SKY Newsa i drugih svjetskih medija.

Curenje informacija

Iz dokumenta je vidljivo da je najveći problem obavještajcima VRS u to vrijeme bilo "curenje informacija o srpskim zločinima u svijet, kojima su se civilne vlasti Brčkog hvalile".

- Po izjavi predsjednika opštine Ristana Đorđevića ubijeno je 300 ljudi. On se lično ne uzbuđuje zbog toga nego se time i hvali. Kada su određeni organi upozoravali da se nešto preduzme u smislu neoticanja podataka, odgovarao je da ga to ne interesuje i da su daleko veće grobnice u Prijedoru - zabilježio je Čuturić.

VMA sklanjala leševe na "sigurno mjesto"

Čuturić navodi i prijedloge da se sa stručnim timom Vojnomedicinske akademije (VMA) iz Beograda leševi bošnjačkih i hrvatskih žrtava prevezu na sigurno mjesto, kako je to rađeno u Baranji i na ostalim ratištima. Na to je VMA, navodno, pozitivno odgovorila.

Osuđeni zločinci

Kroz logor Luka prošlo je oko 3.000 Bošnjaka i Hrvata. Preživjeli svjedoče o neviđenim mučenjima i ubistvima. Zlikovce je predvodio Goran Jelisić Adolf. Pred Haškim tribunalom priznao je krivicu i osuđen je na 40 godina zatvora. Za zločine u Luci uskoro će odgovarati i nedavno uhapšena Monika Ilić-Simonović, poznata kao Djevojka monstrum.

 Autor

Uvod

Cilj ovog bloga je jednostavan.Skupiti što više tekstova sa interneta koji su vezani,objavljuju istinu o ratnim zločinima počinjenim u Bosni i Hercegovini u toku rata.Da se ne zaboravi.